Mario Živković

259

Ocjene i prikazi

dijelom i javno izvođena i od glazbenih stručnjaka s priznanjem prihvaćena. Teško je ocijeniti što je i koliko je njegovom ranom smrću izgubila hrvatska duhovna glazba. Ova je knjiga rađena s ljubavlju i temeljito. Pisac je istražio brojne izvore i skupio pouzdane i dragocjene podatke. Tako je ostvario djelo

koje može biti ugled i poticaj i drugima, najprije u njegovoj Hrvatskoj provinciji a onda i drugim našim provincijama. Knjiga ima i opsežan "sažetak" na 12 stranica (571-583) paje tako svojim bitnim dijelom i općenito plistupačna. Fra Ignacije Gavran

Mario Živković, Počeci turske vlasti i upravno-pravna podjela Bosne i Hercegovine, Motrišta 21, Matica hrvatska Mostar, Mostar 2001.,51-69.

o doticanju, ili tko je što vrlo malo i pošteno doticao rijeme velikih trasiranja kroz nei neobjavijenu izvorV za historiju starijih perioda nu prokrčenu građu

prošlosti je na izmaku. Suvremeni istraživači historije jugoistoka Evrope skučeni su pred mnoštvom tematskih okvira koje mukotrpnim radom, godinama skupljajući iskričave i nedovoljno iskorištene podatke, nastoje zaokružiti i prezentirati struci i javnosti. A pravi rad traje... i dok se radi i poslije. Naravno, građe ima ali čitača (radnika) je sve manje. Primjer koji pratimo, možda je i pitanje: Postoji li recenzija, ili zašto je historiografija, kada se pročitaju djela, recimo Mirjaninu znanost (Mirjane Gross, Suvremena historiografija. Korijeni...) ili Tomislavovo srednjovjekovlje (Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje...), tako lako dokučiva? Ili, imaju li redovi koji slijede ikakvog smisla? Postoje autori, simpatiziramo srednji vijek u Bosni i Hercegovini, najveći, poput Ante Babića, Marka Šunjića, Desanke Kovačević-Kojić

Anđelića, koji pišu samo djela. Postoji veliki broj autora koji u svom radnom vijeku teže da dostignu taj nivo, prolazeći uzlazno različite faze u razvoju, uspijevajući manje ili više da zaokruže svoj rad. Postoje simpatizeri struke koji prate razvoj struke. Postoje ljubitelji starine koji poštuju struku. Ovakve i slične hijerarhije, složenije ili jednostavnije, (bez metodoloških pretenzija, E. K.) postoje i jesu radi brojnih autora koji to nisu, jer struka je strukom po parametrima stručnog rada, ali i radi nestručnog bavljenja strukom (što bi kazao Sima Ćirković). I tu su jedino granice drastične, lako vidljive. Tu je recenzija izraz stručnosti. Tu je i jeste smisao. Svoj pristup Mario Živković (dalje, ponekad i: autor) otvara ovako: 'Početak turske vlasti u Bosni i Hercegovini i turska osvajanja tih zemalja bio je predmet proučavanja brojnih povjesničara kako onih domaćih tako i stranih. Medutim, pitanje upravno-pravne podjele BiH nakon pada pod tursku vlast malo je izučavano. Taj problem dotaknut je

ili Pava naučna

260 vrlo malo u pojedinim monografijama ili sintezama, na primjer, u djelu Hazima Šabanović:a Bosanski pašaluk (Naučno društvo NR BiH, knjiga XIV. Sarajevo, 1959.).' U nastavku autor spominje riječi ISTRAŽIVATI, OBRADITI, BOLJE POZNAVATI, BOLJE OSVJETLITI, te dodaje: 'Još manje je istražen i osvijetljen termin postanka upravno-pravne podjele i uređenja pojedinih turskih upravnih jedinica kakva je bila i BiH.' Autor će dalje kazati i da: 'Ovim radom želim nešto više svjetla baciti na upravno-pravnu podjelu BiH u njenim užim i širim prostorima ...' Autor kaže i : 'Vjerujem da će ovim radom biti potaknuta dodatna istraživanja i osvjetljavanja struktura vlasti u doba Osmanskog Imperija, što je zadaća pravnih povjesničara...' . U ovom uvodu u svoj rad autor je, propustićemo sitničave lektorske i semantičke manjkavosti terminološkog pristupa, blago rečeno, pretpostavio svoj 'rad' značajnim. Tko se do njega razumio u ovaj tematski okvir, jednostavno, mora ga dalje pratiti. Za 19 stranica teksta autor je upotrebio 38 napomena. Među njima se spominje 19 radova, 3 zbirke objavljenih izvora, te na jednom mjestu podatak iz neobjavljene građe Dubrovačkog arhiva. Najcitiraniji autor je spomenuti rad H. Šabanovića (12 puta), te Jireček Konstantin: Istorija Srba (1952), i Mihajlo Dinić: Zemlje hercega.. (1940). Raspored autorovog teksta nije rezultirao napomenama na stranama 51, 61-62, te 64-69. Primjetno je da autor u poznavanju literature za svoju temu nije koristio ništa sa godinom izlaska iza 1959. Šta je zapravo autor uradio u ovome tekstu:

Bosna franciscana

Pretpostavke iz uvodnog dijela zahtijevale su pažljivo praćenje ... Nemam namjeru duljiti: Autor je :ered sebe stavio knjigu Hazima Sabanovića ("ko' sveto slovo") i za svoje str31nice 52-60 preyisao od Hazima Sabanovića (RACUNAJUĆI I STRUČNI APARAT) ono što mu se činilo potrebnim sa strana 27-28, 35-57 i 70-72, dok je za svoje stranice 60-69 uzeo od Šabanovića iz njegove knjige od strane 109. nadalje. Onaj koji se 'dotakao ... vrlo malo' (Razim Šabanović) zapravo je OSNOVNI I JEDINI IZVOR I LITERATURA za autorov 'rad' ,jedino štivo koje autor poznaje. Tko je šta dotakao na ovom mjestu? Autor (Mario Živković) se, što bi narod rekao 'pošteno' dotakao Hazima Šabanovića uzimajući mu sve: njegovo naučno i u širim okvirima značajno djelo, pri tom mu očitavajući bukvicu o doticanju, istraživanju, obrađivanju, osvjetljavanju i bacanju svjetla, poticanju daljih istraživanja... Skandalozno... U svom 'radu' Mario Živković nije donio niti jedan podatak (izvor), niti jednu novu činjenicu, niti ijednu bibliografsku jedinicu noviju od 1959. godine i djela Hazima Šabanovića. Među 38 napomena nije donio i stavio niti jednu stranicu (broj stranice) koju Hazim Šabanović nije 1959.g. struci već dao. Sve, bukvalno sve, je uzeo od Šabanovića (ponekad i netačno prepisivajući). Tko ne vjeruje neka uporedi. Pored krađe Hazima Šabanovića, iavno demonstrirajući krađu, Mario Zivković je i javno obezvrijedio sav historiografski rast od 1959. do 2001. g. koji je unapređivao, dopunjavao ili potvrđivao, tj. valorizirao djelo Hazima Šabanovića.

Ocjene i prikazi

261

Pogledajmo samo jedno mjesto sa se definira bolje poznavanje, osvjetljavanje, istraživanje, bacanje svjetla i poticanje daljih istraživanja. Famoznu Tvrtkovu pozajmicu od Venecije autor, zajedno sa stručnim aparatom preuzima (prepisuje) od Hazima Šabanovića bez ikakvih predodžbi o dometima novijih radova, koji su valorizirali Šabanovićeve postavke. To pitanje pozajmice Desanka Kovačević (danas akademik Desanka Kovačević-Kojić) razriješila je već 1961. g., izvornom elaboracijom dokazujući da se radilo o nečemu drugom, što bitno utječe na postavke Hazima Šabanovića (i Šabanovićevog prepisivača Maria Živkovića) u ovom tematskom pravcu, (Kovačević D., Prilog pitanju ranih bosansko-turskih odnosa, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine XI (1960), Sarajevo 1961., 257-263). Na prvom mjestu, u samom početku otvaranja tematskog okvira, za Maria Živkovića onaj koji se malo doticao je sve dotakao za sva vremena. Da se prikupe sva slična mjesta poput ovog, kojima se valorizirala spoznaja iz autorovog tematskog okvira od Šabanovića do danas, i stručnjaku bi trebalo vremena. Svoje prepisivanje Mario Živković je teoretski mogao da napravi za jedno popodne. Da bi ispunio premise svoje prve stranice pravim i istinskim radom trebalo bi mu, za početak, samo na iščitavanju historiografskog rasta u ovom tematskom pravcu barem godinu dana. Onda bi tek znao gdje je početak. Pa izvori..., pa da se pokaže i dokaže: da bi se reklo daje neko nešto DOTAKAO. početka kojim

*** Pristup Maria Živkovića je neuspjela obmana čitalačke publike,

javni šamar historiografiji i ozbiljno upozorenje suvremenom izdavaštvu. Prepisivačina, krada, licemjerje, odsustvo morala i potpisivačina bi mogli dobiti i svoje ime. Porazno i poučno.

U predgovoru Bosanskog pašaluka Hazim Šabanović ističe: 'Ovaj rad predstavlja pokušaj da se na osnovu pristupačnih izvora i literature prouči i prikaže postanak i upravna podjela bosanskog pašaluka i svih upravnih jedinica koje su bile u sastavu toga pašaluka ... Kako nisam našao nikakav sistematski prikaz uredenja bosanskog pašaluka niti koje druge provincije Osmanskog Carstva, morao sam stvarati i osnovnu konstrukciju čitavog sistema ovoga rada." Uz drugo izdanje Šabanovićevog djela (Sarajevo 1982), akademik Avdo Sućeska, historičar države i Brava, je napisao da 'Djelo Hazima Sabanovića koje se pojavilo 1959. godine ... predstavlja prvijenac ove vrste literature II svjetskoj i našoj osmanistici i historiografiji' . U svome zaključku prepisivač (autor, Mario Živković) će, izmedu ostalog, kazati: 'U ovom radu sam, koliko su mi podaci omogućavali, pokušao utvrditi ... Prikazao sam njihov teritorijalni obujam i granice i naznačio njihova administrativnovojna središta. S posebnom pozornošću sam nastojao prikazati...'. Uz dužno poštovanje prema Matici hrvatskoj, čija izdanja se respektiraju na jugoistoku Evrope i šire, stranicama Motrišta na kojima se struka bori za izraz, čitaocima i, ključno, historiografskom rastu, bolje bi bilo da se Mario nije /svjesno i namjernoj zamarao.

Esad Kurtović